MLAĐE KATEGORIJE

EDUKATIVNO PREDAVANJE U ŠPORTSKOJ GIMNAZIJI

MLADI TREBAJU I ŽELE ZNATI

Ima li boljih slušatelja, kad govorimo o dopingu, od polaznika zagrebačke Športske gimnazije? Gdje god smo održali edukativno predavanje o dopingu i posljedicama njegova korištenja, nailazili smo na pažljivo slušanje te bili zasuti znatiželjom – mnogim pitanjima na koje naši slušatelji sami nisu mogli naći odgovor. No zagrebački gimnazijalci bili su posebno simpatični.

Na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu okupilo se oko stotinjak gimnazijalaca, učenika Športske gimnazije. Razlog okupljanju bilo je predavanje o dopingu: o zabludama oko korištenja takvih sredstava, štetnosti po zdravlje, etičnosti, pravednosti, moralu… Predavanje je održao mr. sc. Damir Erceg, dr. med., ravnatelj Hrvatske agencije za borbu protiv dopinga u športu.

Razmišljali smo kako pripremiti predavanje koje će biti primjereno njihovoj dobi; željeli smo da sve ono što smo naumili prenijeti bude i uspješno izvedeno, da bude shvaćeno. Cilj našeg posjeta bio je družiti se s djecom, vidjeti što i koliko znaju, te im što zornije pojasniti ono čime se mi bavimo i koji su naši zadaci.

Znanja nikad dosta
Za vrijeme 45-minutnog predavanja promatrali smo lica gimnazijalaca – često su iskazivala čuđenje. Neki slajdovi izazvali su i smijeh – primjerice kako izgleda športaš koji uzima hGH ili steroide. Kao što su nam i sami poslije priznali, dosad nisu nešto slično vidjeli, a nisu imali priliku ništa konkretnije niti pročitati. „Informacija je važna, važno je znanje i nikad ga dosta. Treba svaki dan raditi na sebi. Kad je riječ o dopingu, mislim da bi bilo primjereno da se kroz neki školski predmet upoznamo s tim problemom“, rekao nam je učenik Matteo Rakitić, inače košarkaš Cedevite. Koliko su u jednom predavanju uspjeli shvatiti i misle li da se dopingu može stati na kraj? „Ne može se odjednom sve ovo upamtiti, ali mislim da je važna poruka koju ste prenijeli, a to je da treba reći NE dopingu i da treba itekako razmisliti što su i kakvi su dodaci prehrani koje svi mi rado uzimamo. Upamtio sam koliko je takvo ponašanje rizično za zdravlje, pa i smrtonosno. Jake su to poruke koje nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim“, iscrpno je nadodao Matteo. „Pitali ste mislimo li da se dopingu može stati na kraj; većina bi nas odgovorila da to ovisi isključivo o savjesti i moralu športaša. Teško je loviti u nepoznatom, jer koliko smo shvatili 'dopinška industrija' se ne da omesti, ide dalje s novim 'sredstvima'. Razumljivo je da se kad-tad otkriju oni koji varaju, ali samo kad su u pitanju one supstancije koje su već poznate.“

Zanimalo nas je bi li naši mladi sugovornici uzeli nešto što bi od njih na brzinu učinilo virtuozne športaše. Odgovor je bio kratak i jasan: “Ne, ni zbog zdravlja, ni zbog časti!“ Razgovoru se priključio i jedan mladi nogometaš koji nam je priznao kako bi bio u velikoj moralnoj dilemi kad bi znao da netko od njegovih kolega uzima nešto za poboljšanje športske izvedbe - prijaviti to ili ne. „Razgovarao bih s njim i pokušao ga odvratiti od toga, ali stalno bih bio u strahu da mu se nešto ne dogodi, a ja sam šutio. Zapravo, bilo bi bolje izgubiti prijateljstvo, nego život ili zdravlje tog prijatelja.“

Cijenimo samo vlastite mogućnosti
Razmišljajući o svemu o čemu smo razgovarali s tim mladim ljudima, čini nam se da im je doping relativno 'mutan' pojam. Slušaju o tome, ali samo onda kad neko 'veliko ime' padne na dopinškom testu. Tada pamte i što je taj športaš uzeo, ali nikada nisu imali priliku saznati više. Nikad im se ne pojašnjava kakve sve opasnosti vrebaju i onda kad su odlučni u tome da poštuju svoj život, zdravlje, ponos. Teško im je razlučiti što je to što spada pod doping, nejasno im je u kojim sve situacijama mogu nenamjerno pogriješiti. Ne znaju što se događa s natjecateljima koji su bolesni, ali ne toliko da ne bi mogli nastupiti. Ne razumiju da u vremenu kad koriste lijekove mogu biti pozitivni na testiranju. Najviše su upućeni u štetnost narkotika i dobro im je znano da od njih trebaju bježati. „U svijetu izvan športa vrebaju opasnosti, šport je ipak spas.“ Pametno razmišljaju ovi mladi ljudi, pogotovo ako se sjetimo da su u 'ranjivim godinama' i da odrastanje zna biti bolno. U tim je godinama sve moguće, ne razmišlja se dugoročno, svijet se gleda 'drugim očima' i nije teško posrnuti. Opasnosti vrebaju odasvudi bavljenje športom je najbolji način za stjecanje samopouzdanja i samodiscipline.

Samo, ni u športu ne treba biti nerealan – nisu svi rođeni da postanu zvijezde. Ne smije se nositi teret tuđih očekivanja – šport je tu da razveseli, da pomogne u socijalizaciji, u prihvaćanju vlastitog tijela i izgleda. On je tu da osnaži i ojača. Baš zato, ne smije biti mjesta ni razmišljanju o uspjesima uz pomoć dopinga. Ni oni sami, makar kada je riječ o ovima iz Športske gimnazije, ne žele laž, obmanu, bolest i razočaranje sredine u kojoj žive i u kojoj ih svi poznaju i priznaju kao zdrave i spretne mladiće i djevojke.

Na predavanju se zatekao i Igor Majdiš, student Kineziološkog fakulteta kojeg do zvanja profesora dijeli još samo diplomski rad, i on nam je ispričao da kao budući profesor tjelesne kulture malo zna o toj 'strani športa'. Naime, zna onoliko koliko je sam uspio shvatiti. „Niti na jednom predavanju nije bilo govora o dopingu. Korisno je ovo što sam danas čuo, jer je to tema koja bi svim športašima trebala biti savršeno jasna.“

(Vesna Barišić)